Probni post

Ovisno o tome tko ga drži u ruci. E pa došlo je vrijeme da se student vrati na faks. Uživao sam u ovih par naslova otkrivajući ovako javno komadiće sebe, predočavajući neka od mojih mnogobrojnih razmišljanja naglas. Neki od mojih komentara našli su se na naslovnici Blog.hr-a, pa čak i jedan post na temu koja je igrom slučaja bila aktualna. U budućnosti sumnjam da ću težiti nekoj kvazi anonimnoj popularnosti pišući reakcije na sve i svašta što se događa okolo jer su mi neke druge stvari momentalno prioriteti, ali ljubav spram pisanoj riječi, na moderan ili tradicionalan način, to je nešto što mi nitko nije u mogućnosti oduzeti. Dakako da će neke moje osobne ideje prije ili kasnije sigurno osvanuti na ovom blogu, a znam i da sam ostao dužan nastaviti ljubavnu priču koju sam započeo. Evo prije nego se odjavim za danas i svršim pisanje ovog oproštaja koji to nije, ispričat ću "naglas" jednu toplu, srcedrapajuću priču, koja ća vam, nadam se, vratiti vjeru u ljubav i njeno postojanje (kad već ja ne vjerujem). Prije nego počnem zahvalit ću se na pažnji koju sam dobio od mnogih čitatelja, pa čak i onima s kojima se nisam slagao. Uživajte i vidimo se za tri tjedna.

Nije da se hvalim, ali jednom u životu sam doista napisao pravo pismo. Znaš, ono koje napišeš rukom i tintom, pa lijepo presavineš, staviš u kuvertu, lizneš i daješ na milost i nemilost Hrvatskoj pošti. E sad, šta me je navelo na takav čin? Bio sam tada balavac, teenager, i pošto sam ostao bez love na računu, nisam bio u stanju odgovarati djevojci na SMS poruke nekih tjedan dana. Termine djevojka, razum i novac nikada ne shvaćajte ozbiljno u očima srednjoškolca. Međutim, stanje je bilo fakat kaotično, nije tada još postojalo "fejsa", "spejsa", a čak ni baka nije penziju dobila. Zamislite samo koji bi krkljanac danas nastao da se ugase društvene mreže na samo nekoliko dana! E tako, upravo ste pojmili kaos u mojoj ipak ne tako davno nepromišljenoj petnaestogodišnjoj glavici. Sedam dana je prošlo i mene je počela lagano hvatati panika na koji način da stupim u kontakt s djevojkom.

Ništa, nabavio sam potrebni materijal, nalivpero, kuvertu i markicu (čak mislim da sam dvije stavio za svaki slučaj, a živjeli smo tada u istom predgrađu) i požurio do žutog sandučića. Cura je nakon sedam dana mojeg nejavljanja, pogađate, već imala drugog (da ne kažem klinca), ali to meni niti nije bilo toliko bitno u to vrijeme. Ustvari, sretan sam što djetinjstvo i osnovnoškolsko doba nisam proveo u elektroničkom obliku i što sam imao (a neki od njih su još uvijek tu za mene) prave prijatelje od krvi i mesa. Ona ljepša (reći ću dirljivija) strana priče je bio naš topli susret nakon nekoliko godina od primitka tog mog malog bezazlenog pisamca i radost s kojom se ona prisjećala otvaranja kuverte i čitanja mojih rečenica. Nisam joj ne znam kakve mudrosti ili sulejmanska sranja sipao, već sam jednostavno iskreno pokušavao objasniti kako sam u "teškoj" situaciji i da se ne možemo više dopisivati. Danas mi se pak to pismo čini kao neka vrsta "blaže košarice" koju sam joj poslao.

Vratimo se na susret s njom nakon osam godina. Ispostavilo se da nije imala drugoga, samo me je testirala ili je barem tako rekla. Naravno, ja nisam pokusni kunić i nikad više nije imala šanse kod mene na taj način, ali ostali smo prisni prijatelji nakon toga. Njezin idući momak njezin je i sadašnji momak, tako da nisam pogriješio što se nisam vezao za nju budući da bih tako zasigurno kompromitirao njihovu potencijalnu sreću, ali više me se nekako dojmila njena razočaranost mojim odustajanjem od svega. Naime, ni nakon svih tih godina nije se uspjela riješiti tuge vezane uz nedostatak mojih osjećaja te davne godine, a cijelo ju je vrijeme skrivala (ili ja to nisam primjećivao). Na trenutak sam povjerovao u ljubav, ali onda sam se sjetio da sam, slučajno, u vezi s njezinom sestričnom.

Svakodnevno smo svjedoci svakojakih "vijesti" koje nas bombardiraju sa svih strana, no prilikom čitanja istih nužno je uzeti u obzir i činjenicu da je rastu broja "novinara", nažalost, također proporcionalan i rast broja dezinformacija. Sučeljavamo se tako sa stavovima pojedinaca, pojedinih grupa, a ponekad, imamo li sreće, pročitamo i poneki članak radi kojeg autoru dotičnog nije uplačena određena svotica na žiro. Ne šalim se, zapravo sasvim sam uvjeren da na takvo što nailazite konstantno, jer meni se sve češće događa da zapitam vlastiti zdravi razum razlikuje li se novinarova interpretacija događaja od zbilje, neovisno čitam li članak iz crne kronike, politike ili npr. sporta.

Sukladno tome, zahvaljujući sveopćoj "slobodi medija", moguće je podsvjesno utjecati na masu, čitatelje odnosno publiku koja na pladnju dobiva saznanja, tj. informacije koje na ruku idu određenim interesnim skupinama. Svi smo bili svjedoci kršenja HDZ-a tokom posljednje izborne godine, a taj događaj se niti nebi našao među mojim zaključcima da nisam zapravo blagi pobornik SDP-a. Kažem blagi jer sam tad "navijao" za dotičnu političku stranku, a i baš sam se u to doba nešto više bavio politikom i gospodarstvom. Danas mi se gade i crveni i plavi, i partija i zajednica, i lopovi i muljatori, ali važno je primjetiti da su čak i logika, pamet i svijest intelektualca podložni određenom zamućivanju. Hoću reći da se manipulira nama, našim stavovima i odabirom naočigled svima.

Strastveni sam navijač Real Madrida, nije me to sram spomenuti (kako i ne bih kad ima toliko raznih pobornika svega i svačega), pa sam tako živi svjedok da posljednjih 6-7 godina mediji sustavno šikaniraju klub u očima javnosti. Nije da sad ja tu pokušavam braniti omiljeni klub, ali žalosno je uočavati prezir i laži u članku koji govori o temi s kojom si detaljno upoznat svaki put kad izađe takozvana (samoprozvana) ekskluziva. Paralelno, dakle, s borbom "tko će nasamariti čim veći broj ljudi" lažnim objavama, traje i nemilosrdna bitka za pronalaskom istinitih vijesti iz uračunjivih izvora. Nažalost, sve je teže odabrati kome danas vjerovati, a taj problem je odavno pravazišao granice sportskih rubrika.

Postupno uništenje morala građana Republike Hrvatske dogodilo se najavom tadašnje "nove 2012. godine", a pomno sam pratio hoće li političari ove godine nastaviti staru taktiku. Nije ni bilo potrebe, svima je jasno da nas čeka preživljavanje i ovih dvanaest mjeseci, ali doista je krajnje nekorektno i bezobrazno iskoristiti svoj publicitet, ugled i dostupnost široj masi s ciljem omalovažavanja, laganja i nabijanja kompleksa manje vrijednosti običnom čovjeku.

Ovu godinu započeli smo nečim novim, popularno je postalo pljuvati Crkvu. Balavci koji su jedva dočekali firmu (ilitiga krizmu) da iz tatinog džepa iskeširaju tisuće krvavo zarađenih kuna sada se više ni ne ustručavaju javno vrijeđati religiju koja tisućama godina odolijeva zaboravu. Biskupi postaju ruglo, papa se ismijava, časne se kurvaju po samostanima, a svaki župnik je svodnik i obavezno pedofil s dosjeom. Da stvar bude gora za vrijeme dok svečenici "troše" naše mukotrpno zarađene milodare, na TV-u mi se ukazuje lik i djelo svakakvih "svetaca" Linića, Milanovića i Sanadera. Mladi su našli nove idole.

Ti ćeš meni govoriti šta da radim molim te lijepo, a nad vlastitim učinjenim postupcima se konstantno žališ kako si vječno donosila krive odluke. Šalim se, naravno.

Ne, neću ništa učiniti, ama baš ništa što se tiće nje. Kako i zašto je došlo do toga, a možda i što se sve dešavalo proteklih godina saznat će se u novim epizodama na mojem blogu. Naravno, ukoliko budem imao inspiraciju pisati o njoj. Znaš, ne može jedno žensko stvorenje biti jedina inspiracija i čežnja u životu.

Nekad sam čeznuo za slavom, pa sam naučio svirati gitaru i pjevati. Odradio sam nekoliko desetaka koncerata i prošlo me. Prolazi i ljubav.

Nekad sam čeznuo za besmrtnošću, možda napišem koji post i o tome. Rezultat je bio da sam se zbario i smuvao s jednom spisateljicom kojoj sam pod imperativ postavio da me mora opisati u jednoj od idućih knjiga. U redu, dobio sam svog imaginarnog blizanca, al i to me pustilo (naime, nije mi se dopala knjiga jer sam nekim čudom ispadao negativac).

Imao sam jednu fazu u životu kad mi je bilo vrlo bitno kako izgledam. E sad, ta pederkasta faza okončana je tako da mi se ormar natrpao preuskim i i preekscentričnim stvarima koje na koncu konca uopće nisam odijevao. Pažljivo biraj svoje želje.

Internet mora dobiti svoj paragraf. Prvi blog napravio sam pred nekih šest ili sedam godina jer ga je moja djevojka imala. Ustvari to nije istina, napravio sam ga jer mi je ona rekla da ga moram napraviti kako bismo se besplatno razgovarali. U to doba se komunikacija više cijenila, kažem obazirući se na tadašnje cijene SMS-a. Sve je svršilo u trenutku kad su nam poznanici otkrili blog i kad je cijela škola pročitala stotinu i nešto komentara koji, ruku na srce, baš i nisu bili za svačije uši.

Učinilo mi se da bi ovaj moj komentar na tvoj post zgodno poslužio kao iduća priča na mom blogu, da nekako pristaje u sveopći donekle organizirani kaos kojem katkad tepam riječima: "živote moj".

Sjetim je se s dolaskom zime, kad zadrhtim. Sjetim je se pogledom na sat, kad sam u žurbi. Sjetim je se kad se osvrnem po sobi, kad mi navru sjećanja, topla sjećanja. Sjetim je se u ovom gradu, bilogdje. Eto, tako sam postao student, postoji li lakši način da promjeniš životni stil, natjeraš se da radiš nešto korisno i učiniš si uslugu štednjom živaca i potrošnjom novaca na poroke. Dobro ne pretjerujmo, uzoran sam student. U nekom drugom gradu. Kad se vratim kući preko blagdana istovremeno se u meni bude stara proljeća, ali i ostala godišnja doba koja sam s njom provodio na tako blizak način. Srcedrapajuće, jelda? Uh, "sad je srce stijena" rekao bi Žera iz Crvene Jabuke, to je prava definicija mog organa koji pumpa krv tom brutalnom mašinom koja je u međuvremenu napucala barem tri djevojke unutar godinu dana kako je nema.

Zašto je još uvijek tu ako je nema? Zašto sam ju blokirao sto puta na omiljenoj nam društvenoj mreži, a ona se sto puta vraćala? Zašto dovraga ja ne radim zadaću? Kakav je to faks koji daje domaću zadaću? Kakva je to domaća zadaća dobivena za blagdane? Kako sam se ja to našao u ulozi studenta koji je položio sve kolokvije u tekućoj godini? Imao sam vraški dobar razlog da se promjenim. Svega mi, nikad u životu nisam istovremeno bio uspješan u školi i u ljubavi. Može li se biti uspješan u ljubavi? Ionako me nijedna ne zadovoljava nakon par mjeseci, a bio sam dovoljno pametan da nijednoj ne napravim dijete. Nije mi suđena ljubav. Ali ja uopće ne vjerujem u sudbinu. Jako sam uzoran katolik i drago mi je da Bozanić pljuje po stoci iz sabora. A opet ne živim po Bibliji i crkvenom nauku. A opet, ne živi ni Bozanić, a bome ni spomenuta stoka. Svi smo gamad, svijet je pozornica, predstava se zove "Proces", a Bog je sudac.

Uvijek si obećam prije negoli započnem s pisanjem da ću se držati onoga, kako već ide, uvod, zaplet itd... ali nekako mi je draže kretati se onim smjerom koji mi tok misli nalaže da krenem. Zamisli koliko toga je dosad bilo natipkano ovim prstima pa potom izbrisano. Baš proporcionalno s brojem ljudi koji su se razočarali u meni.

Nije dovoljno, ovo je prvi post na blogu, mora imati smisla, zaokružit ću cjelinu do kraja teksta, obećavam. Vidi, petak je navečer, dogovorio sam se s jednom prsatom plavušom da idemo van. Ne idem nikud, nije mi esencijalna. Kisika ima i u mojoj sobi. Jebeš taj isti kisik ako ne napravim zadaću, osjećat ću se lijeno i bezvrijedno. A zadaća će biti napravljena ako prestanem misliti na onu od prije godinu dana. Dolazim sebi, sjetim se da se ja također motam njenom glavicom barem nekoliko puta dnevno zadnjih 360 dana.